Specifične forme psihopatologije su načini na koje pakiramo ono što ne može biti asimilirano.

Terapija je podrška za asimilaciju.

Prvo ide kontakt, a onda asimilacija. Iskustvo se završava asimilacijom. Ono što sam iskusio integriram u svoju ličnost. Da bi postigli integraciju potrebna nam je podrška i vrijeme. Što kad nemamo podrške i što kad nemamo vremena? Događa se kreativna adaptacija, iskustvo i uzbuđenje stavljamo postrani bez asimilacije i preplavljivanja.

Nakon terapije klijent postaje sličan sebi. Nije isti jer je asimilirao iskustvo.
“Pakiranje” ima za cilj da se preživi. U tim paketima se nalazi uzbuđenje koje nije moglo biti asimilirano. Kad klijent stigne na terapiju, nosi teške pakete, nesvjesne i nepodnošljive. Osjećaji koji nisu procesuirani ne postaju dio ličnosti. Tijekom terapije u radu nalazimo riječi.
Asimilacija znači da je ono što sam sreo postalo ja i da sam to integrirao u svoju osobnost.

• Gianni Francesetti, neke crtice s predavanja Psihopatologija i OKP