Ako pokušamo izbjeći sram, samo ćemo ga pojačati,

jer sram se hrani skrivanjem.

(Kearns & Daintry, 2000).

Sram je doživljaj kako “nešto nije u redu” s cijelim našim bićem, da je kompletno neadekvatno, pogrešno, da nije vrijedno ljubavi, postojanja, ni pripadanja…

Doživljaj srama je multidimenzionalan, a manifestacije srama se mogu podijeliti u četiri skupine:

1. neverbalni znaci – skretanje pogleda, pognuta glava, crvenilo, skupljanje ili grčenje, skrivanje;
2. afektivni znaci – stidljivost, posramljenost, obeshrabrenost, apatija, beznađe;
3. kognitivni znaci – nisko samopoštovanje, doživljaj necjelovitosti i praznine, kompletne neadekvatnosti ili pogrešnosti, inferiornosti, bezvrijednosti i nevoljenosti;
4. interpersonalni  znaci – različite obrambene reakcije: bijes, prijezir, kriticizam, perfekcionizam. (Gershen Kaufman, 1996)

Sram je promatran kao obrana od zloupotrebe moći u prvotnom infantilnom odnosu. Nastaje u dobi od deset tjedana do četvrte godine. Razvija se prije kognicije.

Liječenje srama je moguće ostvariti u emocionalno korektivnom odnosu zasnovanom na dijaloškom geštaltističkom odnosu u kojem je naglašen horizontalan (jednak) odnos između terapeuta i klijenta. (Kenneth Evans, 1994)