Ako niste čitali odličnu knjigu Morgana Scotta Pecka “People of the lie”, američkog psihijatra i psihoterapeuta, ovdje iznosim kratak prikaz knjige i neke zaključke.

1. Gdje god je zlo, tu je i laž. Zlo uvijek ima nešto s lažima.
2. Osjećaji koji zli ljudi izazivaju u nama su odvratnost (suptilno) i zbunjenost.
3. U osnovi se radi o narcizmu (Erich Fromm – zloćudni narcizam). Karakteristika zlih je da u svom narcizmu vjeruju da s njima nije ništa pogrešno, oni su savršeni.
4. Destruktivno ponašanje i sklonost žrtvovanju drugih je često prilično suptilna. Sebe vide kao savršene, a druge žrtvuju da bi očuvali sliku o svojoj savršenosti. Žrtvovanje djeluje putem mehanizma projekcije. Osjećaju da su nepogrešivi i kad su u sukobu opažaju ga kao pogrešku svijeta. Budući da niječu svoju vlastitu zloću, moraju druge vidjeti kao loše. Projiciraju svoje vlastito zlo na svijet. Nikada o sebi ne razmišljaju kao o zlima, zato s druge strane vide mnogo zla u drugima. Napadaju umjesto da se suoče s vlastitim pogreškama.
5. Prekomjerna, obično prikrivena, netolerancija na kritiku i druge oblike povrede narcističke slike o sebi: potpuno posvećeni očuvanju slike o vlastitoj savršenosti oni su zauzeti u naporima da održe privid moralne čistoće. Osjetljivi su na društvena pravila i što bi mogli drugi misliti o njima. Dok im nedostaje bilo kakva motivacija da budu dobri,
   oni žude da djeluju dobri. Njihova je sva dobrota na nivou pretvaranja. Ona je laž. Zato ih je Peck nazvao ljudi laži. Laž je oblikovana ne toliko da prevari druge, nego da prevari njih same.
6. Izrazita briga o javnom i osobnom ugledu, udružena sa stabilnošću stila života, ali također i s umišljenošću i nijekanjem osjećaja mržnje i osvetničkih motiva. Žele da drugi misle o njima kao dobrotvorima, punih ljubavi…
7. U sukobu između osjećaja krivnje i njihove volje, krivnja je ta koja se mora predati,a volja mora pobijediti. S očiglednom snažnom voljom odlučni su da idu svojim vlastitim putem. Posebna vrsta drskog ponosa i arogancije.
8. Oni sami ne pate, ali ljudi oko njih da. Oni uzrokuju patnju. Dakle, zli ne izgledaju kao da pate dubinski zato jer ne mogu dopustiti slabost i nesavršenost u sebi. Moraju si izgledati kao da su neprekidno na vrhu. Njihov narcizam to zahtjeva. Zašto? Radi se o strahu. Užasavaju se da će privid nestati i da će biti izloženi svijetu i SEBI. Neprekidno su uplašeni da će se suočiti s vlastitim zlom. Od svih emocija, strah je najbolniji. Bez obzira koliko uspješno pokušavaju izgledati smireno i sabrano, zli žive svoje živote u strahu.
9. U potpunosti ili djelomično im nedostaje osjećaj empatije.

Zli su posljednji ljudi koji će ikad doći na psihoterapiju.

Suzanne Grieger Langer navodi kako u menađmentu ima najviše psihopata. O tome govori i knjiga Zmije u odijelima. Ona, što se tiče psihopata, preporučuje da se maknemo od njih (to je jedino sto možemo) jer s njima nemamo šanse; bez empatije su, hladni, znaju čitati tuđe emocije, spremni na sve za svoj cilj. Postoje i oni manje opasni od psihopata, svojevrsni narcisi (koje ona naziva Pfeiffe): koriste druge za svoj napredak, bez kompetencija onih na kojima stječu bodove, uspijevaju jer im obični ljudi žele pomoći ili se osjećaju krivima što ovi jako iskorištavaju. U kratkom vremenu na poslu, u karijeri, samo ih prelete, ali na osnovi zasluga dobrih i kompetentnih ljudi. Važno je to da će oni uvijek doskočiti vašoj obrani i argumentima, varajući i prozivajući vas za nekompetenciju gdje se dobra osoba uvijek preispituje što je mogla/trebala bolje učiniti….

Evo nešto malo sadržaja M. S. Pecka, iz navedene knjige, spojeno s teološkom perspektivom… Zli su posljednji koji će ikad doći na psihoterapiju. Zli mrze svjetlost – svjetlost dobrote koja ih razotkriva, svjetlost ispitivanja koja ih izlaže, svjetlost istine koja otkriva njihovu prijevaru. Psihoterapija je rasvjetljujući postupak par exellance. Sve odrasle osobe podređuju se nečemu višem od sebe: Bog, ljubav, istina, neki ideal… Zli imaju snažnu volju i ne podređuju je. Namjerno izbjegavanje podređivanja je zloćudni narcizam. Zloćudni narcizam autor laički nazva oholost. Navodi i teološki primjer gdje se Sotona odbija podrediti, jer bi morao prihvatiti vlastitu nesavršenost, a to mu je bilo nezamislivo. Njegova je podređenost bila nemoguća a pobuna i pad neizbježni. Navodi primjer Kaina koji uzima pravdu u svoje ruke kako bi razorio život u obrani narcističke slike o sebi (autor je kršćanin.) Iznosi i svoje mišljenje kako postoje samo dva položaja bića: podređenost Bogu i dobroti ili odbijanje podređivanja ičemu osim vlastitoj volji, a to odbijanje zarobljuje čovjeka silama zla. U konačnici moramo pripadati ili Bogu ili
đavlu (nema neutralnog terena). Kao psihoterapeut imao je godinama u terapiji ljude s kojima nije uočio pomak, liječenje je bilo promašaj. Kaže da je izbjegavanje svjetlosti u njihovoj prirodi, niječući svoju nesavršenost zli bježe i od samoispitivanja i od situacije u kojoj bi ih drugi mogli pobliže istraživati. Takvi ljudi žive u vlastitom svijetu gdje Ja nadmoćno vlada. Kako bi Martin Buber rekao, imaju Ja-Ja odnos. Proučavajući temu zla, Peck dolazi i do teološke perspektive i teme egzorcizma/Sotone (na kojima je sudjelovao) i govori o važnosti ljubavi i molitve. Ali pita se je li tako samo u židovsko-kršćanskoj populaciji (nedostaje istraživanja). Jedno poglavlje se i naziva Otac laži (misleći na Sotonu). Navodi da iako Sotona ima stvarnu moć, ima upadljive slabosti. Njegova oholost nadilazi njegovu inteligenciju, demon lukavosti je i demon razmetanja. Zaslugom vlastite krajnje egocentričnosti zapravo ne razumije fenomen ljubavi. Prepoznaje ljubav kao stvarnost koju treba potući ili oponašati, ali njemu samom stvarnost ljubavi potpuno nedostaje i ne razumije ju. Kad se ljudi (prilikom egzorcizma) ponašaju s ljubavlju, on uopće ne zna pravila igre. Sotona ne može razumjeti zašto bi postojalo ijedno biće koje ne bi željelo zavaravati sebe. Na kraju završava knjigu s metodologijom ljubavi. Ako sretnemo osobu sveca, srest ćemo nekog jedinstvenog. Osobnosti svetaca izvanredno su različite; razlog tome je što su oni postali – oni sami. Bog svaku dušu stvara drugačije, tako da kad se napokon sve blato očisti njegovo svjetlo će zasjati u potpuno novom obrascu. Psihoterapeuti znaju da je njihov rutinski zadatak osloboditi pacijente da budu ono što jesu. Na drugoj strani nalaze se oni zli, sve što čovjek može od njih vidjeti je blato. I sve blato izgleda jednako. Zli se dobro uklapaju u kalup. Kad jednom vidite zlu osobu, vidjeli ste ih sve. Kaže Peck da su čak i psihotičari, o kojima smo navikli razmišljati kao o najozbiljnije poremećanima, zanimljiviji. Zli nose privid poštenja ili ugleda. Unatoč prividu zdravog razuma, zle osobe su umobolnije od svih. Peck misli da se zle ljude jednimo može liječiti metodama ljubavi. Navodi primjer pacijenta koji se bori protiv zla koje mu je njegov otac učinio. Svi mi želimo uništiti zlo, ali cilj ne opravdava sredstvo te ćemo i sami postati zli. Uništavajući zlo, završit ćemo uništavajući sebe. Dakle, ne možemo pobijediti zlo uništavajući ga. Odgovor je u nadi da dobro može pobijediti zlo. Zlo može biti pobijeđeno jedino ljubavlju. Kako je moguće voljeti zle ljude? Ipak to je ono što moramo učiniti. Put ljubavi je dinamična ravnoteža suprotnosti., težak ples na žici. Npr. odgoj djeteta – odbaciti sve njegovo loše ponašanje nije čin ljubavi, a toleriranje lošeg ponašanja isto nije čin ljubavi; moramo biti ispunjeni prihvaćanjem i zahtjevni. Plus velika empatija. Rad u psihoterapiji odvija se uz veliku empatiju, prihvaćanje i iz polazišta ljubavi prema klijentu. Izlječenje zla može se postići samo ljubavlju pojedinaca. Tema je tek zagrebana i postavljena za razmišljanje za daljnja istraživanja.