U pokušaju da diferenciramo ove tri dimenzije ljudskog iskustva, želimo podsjetiti da ne diferenciramo ljude, već način doživljavanja u sada i ovdje, u trenutnoj situaciji.
Ova vrsta iskustva – zdravo, neurotično, psihotično – je fenomen koji se javlja na granici kontakta, tako da je uvijek ko-kreirano. Neurotično, zdravo i psihotično ovdje nisu kategorije već dimenzije iskustva. Ovo znači da iskustvo može biti manje ili više psihotično, neurotično ili zdravo, ali ipak ona ostaju kao tri različita tipa dimenzija; drugo, da svi mi imamo potencijal za doživljavanje ovih dimenzija: postoji dinamičan prag, koji ovisi o situaciji, okolnostima i osobnim dispozicijama.

Zdravo iskustvo je proces kontakta s novinom prisutnom kao potencijal u sredini, ono implicira ko-destrukturiranje, koja čini da novina može biti asimilirana, kao i vrijeme za samu asimilaciju. Rezultat je rast organizma. Svaka situacija je na neki način nova: zdravo iskustvo je susret sa neprekidnom novinom života. Ono je po definiciji jedinstveno i hranljivo: jedinstveno jer je susret sa novinom neponovljiv (ako je, onda to i nije novo), hranljivo jer je rezultat rast organizma (ako nije, onda organizam nije nahranjen).

U neurotičnom iskustvu kontakt sa novinom i granica kontakta su zamagljeni: postoji smanjen kontakt s potencijalima polja. Ovo ograničenje se odražava u takozvanim prekidima kontakta. Ovo su bile zdrave zaštite organizma kada su nastale, najbolji način za prisutnost u prethodnim odnosima, ali su onda postale nesvjesne navike-fiksirani Geštalti- koji ograničavaju mogućnosti prisutnosti u stvarnosti. Neurotično iskustvo nije jedinstveno, već stereotipno, i nije hranljivo, jer ne postoji potpun susret sa novinom koja treba biti asimilirana.

Da bismo razumjeli psihotično iskustvo, trebamo razmotriti još jedan element zdravog uobičajenog iskustva (“uobičajeno” iskustvo koje nastaje na zajedničkoj i dijeljenoj podlozi vremena, mjesta i granica). U ovom slučaju, postoji definiran subjekt, koji doživljava definiran svijet, i oni su dio iste teksture vremena i prostora, zajedničkog svijeta u kome su subjekt i objekt odvojeni i povezani. Ovo izgleda očigledno jer je naš uobičajeni način funkcioniranja. Ali upravo to je struktura koja je poremećena u psihotičnim iskustvima gdje je zajedničko tlo poremećeno: granice koje odvajaju i povezuju subjekta sa svijetom su poremećene. Definirana subjekat/svijet struktura, neophodna za uobičajeno iskustvo, nije bazično stanje ljudskog života, već je način na koji mi stvaramo svoje iskustvo od trenutka do trenutka. U našim osjetilima ne postoji radikalna diferencijacija između subjekata i objekta, ova separacija je rez koji mi prekognitivno pravimo u svakom trenutku. Realnost kakvu poznajemo je après coup koja se pojavljujena granici kontakta. Subjekt koji doživljava sada i ovdje se stalno stvara kroz djelovanje diferencijacije na granici kontakta. Self je fenomen koji se pojavljuje. Prije pojavljivanja ”mog” selfa, postoji nedefinirani “self situacije”. Možemo osjetiti stabilnost kao subjekti zahvaljujući funkciji ličnosti, ali to nisu primitivne činjenice našeg života.

Psihotično iskustvo karakterizira nedostatak podloge, distorzija prostora, vremena i granica koje donosi nepodnošljivu patnju: svijet nestaje, bar na način na koji je osoba navikla da ga doživljava. Kao posljedica, javljaju se psihotični fenomeni: melankolična depresija i šizofrenična patnja može biti smještena na kontinuumu gdje na jednom polu na granici kontakta nema separacije, a na drugom polu nema povezivanja. Melankolična ili manična iskustva kad je subjekt nepovezan sa situacijom (neutjelovljen u vremenu/mjestu situacije, odvojen od “između”); šizofrena iskustva, kad granice nisu definirane i kada ono što je spolja može biti doživljeno unutra, i obratno.U ovim situacijam delirijum i halucinacije mogu obezbijediti osjećaj realnosti i sigurnost koja je manje zastrašujuća nego biti potpuno dezorijentiran i izgubljen u nesigurnom besmislu. Ove fiksirane zaštite često čine iskustva stereotipnim. U ovom stanju, slijed kontakta ne može teči jer, s obzirom da nema procesa diferencijacije, posljedična mogućnost kontakta je izgubljena: novina se ne identificira kao objekt, već kao preplavljujući val, nekonstituirani subjekt ne može je destrukturirati, tako da se novina ne može sresti i asimilirati.

I neurotično i psihotično iskustvo ne mogu se susresti s novinom, ona nisu hranljiva, tako da im nedostaju dva osnovna uvjeta zdravog uobičajenog iskustva.
Možemo smatrati ove dvije vrste patnje kao kvalitativno različite od zdravog iskustva, ali u isto vrijeme moguće da ih svako doživi, pod određenim okolnostima. S druge strane, osoba u ovakvoj vrsti iskustva, nikad nije svedena samo na njega. Kao što je Minkovski rekao, važno je znati “koliko” je pacijent šizofreničan, ali isto toliko koliko to on nije.

Gianni Francesetti

»Neurotična osoba preuzima previše odgovornosti; osoba s
poremećajem ličnosti nedovoljno. Kad su neurotičari u sukobu
sa svijetom, automatski pretpostavljaju da su oni u krivu.
Kada se osobe s poremećajem ličnosti sukobe sa svijetom,
automatski pretpostavljaju da je svijet u krivu.«

(The Road Less Traveled, Scott Peck)